Iz spomenara društva evo jednog zapisa naše vrijedne polaznice i članice sa jedne od škola. Kao i ona, možda ćete se i sami pitati ista pitanja, svatko od vas će imati svoju priču...

PLANINARSKA ŠKOLA PD KARLOVAC,

KLASA VODITELJA MLADENA KUKE,

GODINA 2011.

ili

ZAŠTO SAM TU GDJE JESAM?

 

("Ljudi putuju pa se dive visovima planina, divovskim valovima mora, dugim tokovima rijeka, širokom prostranstvu oceana, i kružnom gibanju zvijezda; a pored sebe prolaze i - ne čude se ničem." - Sv. Augustin)

 

„Kaj idemo na planinarsku školu kod Kuke?“ urlala je Sonja s prozora jedanaestog kata kad me spazila na užarenom parkingu ispod zgrade. Topila sam se na plus 40 u hladu, ljeto se produljilo kao nikad do sad i pomisao da odemo negdje u planine i šumu bila je osvježavajuća i pri samoj pomisli.

Zadnji planinarski pothvat, a ujedno i jedini u proteklih nekoliko godina, dogodio mi se neplanirano prošle godine kad sam zagrizla u zalogaj zvani Zavižan. Na tom usponu otkrila sam da imam neke dijelove tijela koje bih rado mijenjala za nove, i da život na asfaltu i sjedenje pred ekranima čovjeka pretvaraju u nepokretnu kolesterolsku spodobu. Bila sam ljuta na sebe što sam dozvolila da mi tijelo otkaže poslušnost nakon prvog jačeg uspona. Do vrha Zavižana dovukla sam se, zajedno sa Sonjom, zadnja. Posthumno.

A onda se, jednog dana, pojavio Mladen Kuka s dvije kile pozivnica za upis u planinarsku školu. Predavanja jednom tjedno, izleti nedjeljom, besplatno! Kao Sport Billy, onaj mali lik iz crtića, donio je spas u zadnji čas. Bila bih luda da propustim tu priliku. Naravno, razne teretane i skakutavi aerobici nisu dolazili u obzir za mene kojoj su voda, zemlja i šuma prirodni elementi, za razliku od roza trikoa marke Nike.

U mislima sam se ipak svađala sama sa sobom – neće me bit nedjeljom doma, boljet će me noge poslije izleta, opast će kakva stijena na mene, tko zna kakva će biti ekipa, hoću li moći zapamtiti razne čvorove i ostalu teoriju, neće valjda nitko skužiti kako se panično bojim visine… Vrlo je neobično to previranje ljudskih misli koje nas vole odvući na lakši put, a koji vodi do kauča ispred televizora na kojem gledamo neke tuđe živote, a zaboravljamo živjeti svoj vlastiti.

Drugi, usporedni glas mojih misli, govorio mi je jednu jedinu rečenicu – idi i napravi nešto konačno samo za sebe!

U godinama kad djeca odrastu, muž se pretvori u fikus, prijatelji prepredaju o monetarnoj politici, a stari mačak oboli od dijabetesa, jedini bijeg od stvarnosti pruža nam ponovni povratak u stvarnost. Osjetiti prirodu i odati joj dužno poštovanje, pobijediti svoje slabosti i uživati u malim i velikim izazovima – doživljaj je to koji mijenja svijest, duh i tijelo.

Ova planinarska škola došla je u pravo vrijeme za mene, pa je moje mišljenje o njoj time daleko subjektivnije nego što bi bilo da sam je upisala u neko drugo vrijeme. Mladen Kuka možda nije najidealniji voditelj planinarskih škola (iako katkad misli tako), ali je zasigurno osoba koja će svoje znanje i iskustvo podijeliti s drugima na jedan svojstveni način koji se trajno ureže u pamćenje; pun duha i šarma, strog i odgovoran, liberalan i otvoren, provokativan i tvrdoglav, katkad tih i mračan poput magle iznad Japetića, a katkad cvrkutav poput vodenkosa sa Slapnice. 

Uz ozbiljne teme o planinarenju, sigurnosti, ekologiji, speleologiji, alpinizmu, prvoj pomoći, planinarskoj etici, opremi i orijentaciji, naučili smo i nekoliko nekonvencionalnih stvari koje spadaju u domenu psihologije, filozofije, komunikologije, marketinga, ekonomije i parapsihologije. Neprocjenjivo!

A ekipa? E…od Marijana, našeg mentora, demonstratora, asistenta i dobrog duha cijele te priče, do najmlađeg Ivana koji na svaki izlet nosi svoju flašicu mlijeka u svom malom ruksaku – ekipa je toliko nevjerojatno različita da je doista samo ljubav prema planinarenju može tako čarobno držati na okupu. Steći nove prijatelje, naučiti nešto novo, zajedno se smijati i podijeliti doživljaje – čini se tako prirodno kao da smo likovi Kunderinog romana Nepodnošljiva lakoća postojanja, a ne polaznici Kukine planinarske škole.

…Ne, neću se penjati na Mount Everest. Osvojila sam Okić i Japetić, Zidane pećine iznad Slapnice, špilju Vrlovku, detaljno prošla Seljanovu šetnicu i osvojila Klek - za kćer jedne vještice to je najviši cilj u životu.

Netko mudar jednom je rekao: „Uživaj u malim stvarima, jer ćeš se jednoga dana osvrnuti iza sebe i vidjeti koliko su one bile velike.“

 

Morana Rožman

Na Kleku

Na Kleku - Na Kleku