Intervju: Mladen Kuka, predsjednik Planinarskog saveza grada Karlovca i CEIK „Braća Seljan“
BRENDIRANJE SELJANA JE BRENDIRANJE KARLOVCA
Umjesto dugačkog uvodnika i nabrajanja svega što Mladen Kuka jest, prelazimo odmah na stvar. Jer, intervjui se rade da bi intervjuirani sam rekao ono što treba reći. Zato, 10 pitanja i 10 Kukinih odgovora, ekskluzivno za naš mali portal.
CEIK uskoro slavi 17 godina postojanja. Osnovan je 1997. godine, dakle u prošlom stoljeću. Zanimljiva je priča o stvaranju te ideje, koja nije zapravo nikada bila malo detaljnije ispričana. Ispričaj ju sada, ali malo opširnije.
Priča počinje davno, odnosno mojim početkom bavljenja planinarstvom početkom 70-ih godina prošlog stoljeća. U to vrijeme planinarstvo u Karlovcu započelo je s kvalitetnim visokogorskim usponima, budio se je jedan avanturistički duh kod dečkiju (nažalost manje kod cura) iz moje generacije, a naravno i kod mene. Sredinom tih sedamdesetih godina stasala je u Karlovcu jedna sjajna generacija karlovačkih planinara, alpinista i speleologa pod budnim okom mojeg i prijatelja i mentora Rude Starića zvanog Juca. Podsjetiti ću samo na neke koji su mi ovog trenutka prvi pali na pamet: Mladen Strukan, braća Dijačić, Dubravko Butala, Drago Tropčić, Vlado Furač, Marijan Pavlović, Antun Petrekanić, Danko Resanović, Željko Obradović zvani Crni, Željko Konstanjšek zvani Kosta i ostali.
Planinarski karlovački junaci na okupu.
Svoja osnovna znanja koja sam stekao na školama u okviru PSH-a, danas HPS-a (alpinističkim, speleološkim, GSS-a, vodičkim, markacističkim, zaštite prirode i na kraju instruktorskim) bez imalo ljubomore i sa jednom jedinom željom da podignem kvalitetu planinarstva prenosio sam na sve svoje kolege i kolegice kod kojih se je probudio "mikrob pustolovine u krvi" kao i kod mene.
Do sada sam vodio ili sudjelovao na preko 30 planinarskih, speleoloških , ili ekspedicionističkih škola na kojima sam prenosio svoje znanje i ljubav prema planinarstvu stotinama Karlovčanki i Karlovčana. I to UVIJEK i BESPLATNO bez ikakve osobne financijske naknade ili bilo kakve upisnine i sl. Slijedila je 1979. god.i I Karlovačka visokogorska ekspedicija te uspon na vrh Afrike Kilimanjaro, kojoj sam s 21 godinom života bio i vođa. Taj najsjajniji uspjeh karlovačkih planinara koji će ostati zauvijek ispisan zlatnim slovima u povijesti karlovačkog planinarstva zajednički su ostvarili : Mladen Strukan, Mladen Dijačić, Vlado Furač, Drago Tropčić, Danko Resanović i ja.
Preskočit ću period do 1997. godine kada sam vodio ekspediciju na najviši vrh svijeta, na 6310 m visoki Chimborazo (mjereći od središta zemlje) na kojoj su ispenjana još tri teška vrha među kojima i najviši aktivni vulkan svijeta Cotopaxi. Ta ekspedicija bila je i početak jednog velikog prijateljstva između mog dragog prijatelja Mladena Postružnika i mene i "zamašnjak" sljedećih ekspedicija na sve kontinente koje smo zajedno osmišljavali. Po povratku sa te ekspedicije postao sam zasićen s radom u planinarskoj organizaciji i dolaskom sve većeg broja ljudi za koje smatram da im tu nije mjesto, predložio sam svojem sada već nezaobilaznom prijatelju i u neku ruku djelu obitelji Mladenu Postružniku osnivanje prvog hrvatskog explorer kluba CEIK-a braća Seljan.
Na jednom od putovanja tragom Seljana, negdje u Africi.
Smatrao sam da osnivanjem takve organizacije prije svega nastavljamo bogatu tradiciju hrvatskih istraživača iz grada Karlovca (Mikić, Tadić, Lukšić, pa u neku ruku i Požežanin Lerman koji je neko vrijeme živio u našem gradu) i razvijamo jedan novi internacionalni brend Karlovca. Mladen je tu ideju s oduševljenjem prihvatio i krenuli smo u "posao".
Organizacijsku shemu (poučen lošim iskustvom u planinarskoj organizaciji) postavio sam na način da nam u članstvu nije potrebna masovnost, već isključivo kvaliteta. Članovima CEIK-a ubrzo su postali znanstvenici (npr. Dr. Milan Kruhek), športaši (svjetski prvak u stolnom tenisu Dragutin Šurbek), crkveni autoritet (Drago Balvanović - Peru) i općenito ljudi iz javnog života RH koji su na neki koristan način pronosili slavu grada na četiri rijeke i RH u cjelini. Taj pristup zadržali smo do danas. Prvi članovi CEIK-a bili su a i do danas ostali prijatelji koji su krenuli sa mnom i Postružnikom, a došli su iz planinarskog miljea. Nakon neizbježnih prvih porođajnih muka započeli smo sa terenskim istraživanjima života dvojice najvećih hrvatskih istraživača, ekspedicionista ali i PLANINARA braće Mirka i Stjepana Seljana po Južnoj Americi i Africi, odnosno sa projektom "Tragom braće Seljan" po zelenom ili crnom kontinentu. Našu silnu energiju i ljubav prema rodnom gradu koju smo unijeli u tu ideju uskoro su zamijetili i izvan granica naše zemlje. Putopisi, predavanja, izložbe, uređenje ruševnog i devastiranog objekta (vila Anzić), brojna priznanja, ali i brojne uspješne ekspedicije izvan projekta tragom braće Seljan, ishođenje poštanske marke sa likovima braće Seljan i stotine drugih aktivnosti zasigurno ne mogu pobrojati u ovom prvom pitanju.
Osnovna i glavna nit vodilja bila nam je i ostala ljubav prema gradu Karlovcu, promoviranje povijesnih osoba iz grada Karlovca, humanizam, ukratko čovjekoljublje (svugdje po svijetu) i ljubav prema Domovini (na žalost ne ovakvoj kakva je sada).
Uvijek lokalpatriotski: Miljokaz kao simbol Karlovca u rukama gradonačelnika Pataza.
Koje su temeljne vrijednosti koje je CEIK donio gradu Karlovcu, ali i u nacionalnim razmjerima?
Djelom sam na ovo pitanje odgovorio u prvom pitanju. Prije svega to je jedan internacionalizam i želja da Karlovac promoviramo u svijetu na jedan prepoznatljiv, orginalan i malo drugačiji način. Podsjećam da je činjenica da je Mirko Seljan otkrio misteriozni Gran Pajaten upravo naša zasluga i plod terenskih istraživanja CEIK-a. Da smo tom činjenicom ispravili stoljetnu nepravdu Karlovčaninu i Hrvatu Mirku Seljanu i na taj način ga postavili u svjetskim razmjerima na mjesto koje mu je oduvijek zbog tog njegovog otkrića i pripadalo. A to je uz bok znamenitom otkrivaču Machu Picchua Hiramu Binghamu i time dokazujući da njegovo otkriće, otkriće "malog Hrvata" (tada čak i bez države-domovine) nije ništa manje vrijedno od puno razvikanijeg otkrića "velikog Amera". Iz svih oruđa i oružja smo pucali ne bismo u tome uspjeli. Putopisi, predavanja, izložbe, silna lobiranja, što je na koncu okrunjeno i izdavanjem poštanske marke sa likovima naših sugrađana koja je upravo i izdana na stotu godišnjicu tog povijesnog Mirkovog otkrića ali na žalost i njegove tragične smrti. Dakle uspjeli smo postići da i na ovakav simboličan način naši sugrađani nakon 100 godina ponovo proputuju svijetom, pronoseći slavu svojeg imena , ali i imena rodnog grada Karlovca.
Na putu prema Pajatenu: (s lijeva) Postružnik i Kuka u Andama 2001.
Kako vidiš CEIK u godinama koje dolaze? Kojim smjerom ide projekt Tragom braće Seljan, ima li mjesta i za druge buduće ideje?
Osnovna ideja koja je do sada obilježila rad CEIK-a ide i dalje u istom smjeru. Nastavljamo istu stvar, jer je izuzetno dobra i donijela je velike rezultate. Eventualno ćemo morati mijenjati alate kojima ćemo to u budućnosti ostvariti. Trenutno radim na ideji da se u Karlovcu na primjerenom mjestu postavi spomenik braći Seljan, nešto kao što su Norvežani napravili sa spomenikom otkrivaču/osvajaču Južnog pola Roaldu Amundsenu u Oslu. Ovom prilikom ću samo natuknuti i ponoviti da je Karlovac iz prelaska iz pretprošlog u prošlo stoljeće bio grad još nekih slavnih istraživača (Mikić, Lukšić, misteriozni Tadić pa i sam Lerman, hrvatski Livingstone). Dakle ima "štofa" i za daljnje akcije.
Iako je 2014. godina za CEIK godina žustrih aktivnosti, valja odmah naglasiti projekte koji će se protegnuti i 2015. Koje su to aktivnosti?
2014. godina započela je uspješnom ekspedicijom u Peru, koja je također iz projekta "Tragom braće Seljan" (po zelenom kontinentu). Nastavak godine pokušavam iskoristiti za kadroviranje budućih članova CEIK-a i to kroz obavezno "kaljenje" kroz naše bratsko društvo PD Karlovac. To je odličan način da se "bolje upoznamo" i vidimo jesu li ili nisu pojedinci sposobni za takve akcije. Članstvo u CEIK-u ponavljam nije ispunjavanje nečijih željica i naslikavanje po medijima, već jedan ozbiljan, društveno koristan i odgovoran posao. Iduću godinu započet ćemo sa ekspedicijom u Guatemalu gdje je nakon Mirkove smrti živio i radio Stjepan Seljan. Na putu će nam se pridružiti i jedan od osnivača CEIK-a i tajnik Mladen Postružnik koji već nekoliko godina živi i radi u toj prelijepoj zemlji, ali i vrijedno prikuplja korisne informacije vezane za sam projekt TBS.
Idila istraživanja: udaljena koliba, osama, neizvjesnost...
Kako si uz vođenje CEIK-a od početaka do danas vrlo prepoznatljiv, a uz to imaš i niz funkcija u planinarstvu, sportu općenito, možda bi bilo dobro demistificirati jednu stvar ovdje. Mladen Kuka je sam postao institucija. Kako osobno to kanaliziraš i kako općenito gledaš na ulogu pojedinca u odnosu na mnoštvo projekata koje pokrećeš i vodiš?
Kad se nešto voli to čovjeku nije ni teško raditi. Planinarstvo, ekspedicionizam, šport, kultura cijelo su vrijeme prisutni u mojem životu. Drugačije ne znam i ne bih želio živjeti. Konstantno u pokretu i posvećenost tim idejama ispunjava me srećom. Često karikiram svoj stil i dugovječnost sa konstatacijom da bi bilo bolje kada bi svoj staž u planinarstvu i ekspedicionizmu (43 god.) mogao zamjeniti za radni staž (33 god.) Šalim se, ne bih ništa mijenjao. Ipak je ovo prvo ljepše i bolje da traje čim duže.
Ne volim biti lažno skroman i fulirati da mi ne godi ovaj tvoj naziv za moje djelatnosti "institucija Mladen Kuka", jer nisi prvi koji me tako naziva. U zadnje vrijeme sve više me tako etiketiraju. Da nešto postigneš u životu osim talenta potreban je i "krvavi rad", upornost i sistematičnost. Uostalom svoj karakter sam dokazivao i penjanjem na vrh Afrike Kilimanjaro (skoro 6000 m) sa slomljenim rebrima i 21 godinom života, zatim 1989. godine kada sam istraživao jamu Jazovku i bio na "crnim listama" UDBE i to zahvaljujući svojim "kolegama planinarima" koji su me "cinkali" kao i u mnogim drugim situacijama. Uloga pojedinca mislim da je uvijek presudna.
Sa Zorom Seljan.
Uz sportsku dimenziju, CEIK je određen kulturom. I gdje je ta nesretna kultura danas, u krizi i besparici, ali prije svega krizi stanja duha u Hrvatskoj?
Športska dimenzija CEIK-a i kultura su dvije komponente koje su isprepletene i neraskidivo povezane . Bez fizičkih napora (športska dimenzija) sigurno da ne bi mogli rješavati ni intelektualni dio naših terenskih istraživanja (ekspedicija). Nažalost i sam znaš koliko truda i rada sam uložio da bi pojedinim dobro uhljebljenim mediokritetima iz športa i kulture u Karlovcu objasnio što je to šport i što je kultura u ovoj našoj specifičnoj djelatnosti. No ni najveći idioti ne mogu biti prepreka upornosti i argumentiranosti. Ipak sam ja "institucija", ali i "povijesno zagarantirana osoba ovoga grada". Hahaha ! "Stanje duha u Hrvata" je produžena ruka nerada, nekompetencije i uhljebljivačke politike u športu, kulturi , turističkim zajednicama...., ukratko svuda!
Slavi li Hrvatska Seljane na pravi način i dovoljan način? Mogu li Seljani postati, ako već nisu, karlovački brand koji bi gradu dao snažniji identitet, točnije, ima li Karlovac dovoljno dobar identitet? Tu mislim na činjenicu da je brendiran kao grad - zvijezda, dok je notorna činjenica da tu nekadašnju zvijezdu danas ne priznaje ni UNESCO kao kulturnu baštinu, pa onda kažemo da je grad na četiri rijeke, a on kao da bježi (arhitektonski i prostorno) od svojih rijeka, pa onda ga brendiraše kao grad susreta, a nitko živ se tu ne susreće osim poneke političke stranke. Gdje smo mi Karlovčani, eto tako lijepo brendirani od ljudi koji nisu Karlovčani, odnosno, nije li vrijeme da se sami malko brendiramo?
Hrvatska zasigurno nedovoljno "slavi" naše Seljane. Uostalom od koga se je dok se nije pojavio CEIK moglo išta korisno o njima pročitati ili saznati? Ni od koga! Do dolaska CEIK-a "istina" i faktografija svodila se je na dosadno prepisivanje njihovih životopisa od strane povijesničarskih šarlatana, vrlo često i netočno. Tko je do našeg dolaska na scenu znao išta o povijesnom otkriću Gran Pajatena? Opet nitko! Sprdačinu su nastavljali u Karlovcu kada su u svojim pisanijama veličali pojedince, naravno ne iz Karlovca, kao velike poznavatelje života naših slavnih prethodnika i pokušali marginalizirati naš rad. I opet im je bio "uzaludan vam trud svirači" (pjeva moj omiljeni bend Prljavci) te smo na koncu snagom argumenata razobličili našu općepoznatu žabarsku zločestoću i glupost. U Karlovcu se ipak vidi pomak u brendiranju braće Seljan, naravno time i brendiranja grada i to opet ponavljam zahvaljujući CEIK-u.
O jezgri, projektima vezanih za jezgru ne bih jer mi je ta tema naprosto degutantna i dosadna, ali istovremeno i jednostavna za riješit. Problem jezgre sigurno neće riješiti arhitekti (karlovačko-zagrebačka opće priznata elita) i mudrovanje uz skupe projekte koji nikad neće biti riješeni. Topla voda je već odavno "izumljena". Povijesna jezgra postoji i nikakva arhitektonska (višemilijunska) mudrovanja ju neće oživjeti. Zvjezdu mogu revitalizirati samo i isključivo povratak "živih " ljudi u jezgru. Kao prvo treba vratiti "drveni plac" sa čijim je premještanjem i nastupila smrt jezgre. Povući bakice sa sadašnje tržnice i osloboditi ih plaćanja dadžbina sljedeće 3 godine. Oživjeli bi obrti, čak predviđam da bi i stari gradski "šekret"imao barem 2 zaposlenika. Također, omekšali bi na taj način i stav vlasnika sadašnje tržnice. U čemu je problem da uz crkvu kao i svagdje u svijetu bude i plac kao dio povijesne tradicije? Zar po takvu pamet treba ići u Zagreb i "proučavati" Dolac koji Zagrepčani nisu nikada maknuli od katedrale? Nikad! Jedino pozitivno u jezgri je Veleučilište i studenti koji daju život tom dragom kvartu.
Kako si svjetski putnik iznad svega, kako gledaš na naše žabarske turističke napore? Činjenica jest da nam dolazi nešto više posjetitelja nego ranije, ali je i činjenica da koncepcijski nemamo pojma što bismo s njima a kamoli da razvijamo projekte koji bi nas vratili do stare nekadašnje slave grada lova i ribolova.
Pitanje turizma u Karlovcu zahvaljujući radu Turističke zajednice smatram krajnje nebuloznim. Naime, opet se pokušava otkriti "topla voda" u Karlovcu, koja je već odavno otkrivena. Da se nadležni (dobro plaćene stručne službe u karlovačkom turizmu) hoće bar minimalno angažirati i vratiti u prošlost, karlovački turizam bi procvao. I opet ponavljam bez otkrivanja tople vode. Kakav je trud TZ-e uložen u razvoj tradicionalnog lovnog i ribolovnog turizma? Nikakav, a kakvu tradiciju smo imali prije rata? Seoski i avanturistički turizam gdje je? Nigdje! OPG-ovi i njihovo sudjelovanje u turističkom životu Karlovca i okolice? Nigdje osim pojedinačnih aktivnosti i to bez značajnijeg angažmana TZ.
Iz rubrike jeste li znali : prije par godina 20-ak ljudi iz seoskog turizma među kojima sam i ja bio (avanturistički turizam) pohađalo je šestomjesečni tečaj po programu EU i položilo za licencu "Voditelj u seoskom turizmu". Tko je iz TZ ikada pokušao sa nama obaviti kakav organizirani sastanak i pokušao sa takvim stručnim osobama napraviti kakvu razvojnu strategiju turizma u Karlovcu i okolici? Nitko, nikada! Nikakva dobra sudbina ne očekuje ponos grada Karlovca, a to je Muzej domovinskog rata na Turnju, koji je nastao isključivo i jedino vrijednim radom i angažmanom mog dragog prijatelja brigadira Halovanića (naravno, jednog od osnivača CEIK-a i člana Uprave od prvog dana).
U mlađim se danima Kuka furao na afro frizure.
Stari grad Dubovac? Jad, tuga i tragedija! Kao svjetskog putnika, kako si me nazvao, i čovjeka koji je dosta toga vidio, a koji ima i službene stručne reference iz TZ nije niko nikada pitao za "junačko zdravlje". Teško je gotovo nemoguće pokrenuti tu višegodišnju učmalost, letargiju i nečiju "nirvanu" u tim djelatnostima. Za vrijeme g. Jundre Nikolića uz 10 fotokopiranih letaka postizani su bolji rezultati u promidžbi karlovačkog turizma nego danas uz sva moguća računala i 10 puta više zaposlenih! Možda je takav stil rada i uvjetovao nastanak poznate pjesme "Ne dirajte mi ravnicu"?
Kako gledaš na sadašnje gradske manifestacije, od Dana piva do malo kulturnijih projekata? Može li vila Anzić još i više biti usmjerena na neke manifestacije, okupljanja pored projekcija, škola, izložbi koje sada nudi sugrađanima?
Generalno gledajući u Karlovcu se dešava dosta dobrih stvari. Dani piva to zasigurno već duže vremena nisu. Za mene je to jedan beskorisni "vašar". Ja sam bio u Njemačkoj, na Oktober festu koji se razlikuje od Dana piva ko dan od noći! Kao prvo bi Ustavom zabranio na toj manifestaciji "cajke" i bilo kakve skupe bendove i to ne zbog mog glazbenog ukusa,već bi Dani piva da ih ja organiziram bili kulturna i folklorna manifestacija grada Karlovca okolice. Nošnje, KUD-ovi i sve ono što propagira našu lokalnu autentičnost i prepoznatljivost. Od bendova bi isključivo dozvolio nastup karlovačkim bendovima i mladim glazbenicima da si na taj način nešto zarade i promoviraju svoju glazbu. I točka! Bajke tipa da bi to utjecalo na posjećenost su glupost i demagogija prvog reda. Prvo kako takav pristup ne škodi posjećenosti u Munchenu? Prvo iz razloga što su Nijemci prvaci svijeta ne samo u nogometu nego i u domoljublju i lokalpatriotizmu, a i što im je u konačnici nakon 3-4 pive svejedno tko svira. (uostalom k'o i meni). Što se tiče vile Anzić ona je zasigurno postala zahvaljujući CEIK-u kultno i kulturološko mjesto grada Karlovca otvoreno svim ljudima dobre volje. Okupljalište ljudi iz kulture, športa, prirodnjaka........naravno da možemo još bolje i na tome radim.
Dobrodošlica s drajsanom: to se sprema Seljanima ako ikada uskrsnu i doplove vremeplovom u suvremeni Karlovac.
O budućnosti CEIK-a sam već pitao. Namjerno, jer sam za kraj ostavio jedno sasvim drugačije pitanje: da netko uspije vremeplovom otići po braću Seljan, pa ih dovede na vilu na čašicu razgovora, što bi ih pitao, a što bi im objasnio - što se sa gradom, sa njima i nama dogodilo u to stoljeće otkada je Mirko poginuo, a sva čarolija seljansovske pustolovine i istraživanja bila je okončana?
Prvo bi popili čašicu finog drajsana, a onda bi uz logorsku vatru nastavili priče iz davnine. Prvo moje pitanje bi bilo mogu li s njima u vremeplov da i ja malo uživam u tim romantičnim vremenima. Karta bi bila u jednom smjeru. Mislim da su i oni konačno sretni što negdje sa neba mogu vidjeti da je netko u Karlovcu, Hrvatskoj pa i svijetu shvatio pravi smisao njihovog života i nastavlja njihovu životnu priču. Priču koju nitko nikada neće moći ispričati do kraja. Nama u CEIK-u je to u dobroj mjeri uspjelo.